Književnica Vedrana Rudan je još jednom potpuno iskreno pisala o borbi s rakom, koji joj je dijagnostikovan u maju 2024. godine.
Naslov njenog novog bloga “Djevojka u zagrljaju metastaza” je “Dobri ljudi”.
“Umirem. Nije fer ovo pisati kad imaš onkologa, dr G. se zove, ne smijem mu spomenuti prezime. Šteta. Zove se kao meni najdraža ribica. Zato što mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu. Ušuškala sam se uz njega. Gledali smo izbore. Konačno sam shvatila ono što meni ipak sljepici godinama bode oči. Plenković je jednostavno glup čovjek. Glupan u najbanalnijem smislu”, počela je Rudan.
Između ostalog, pisala je o tome kako spoznati da si “smrtan”, da ti zadnja ura bije, da imaš posebno rijedak rak koji ne oprašta nikome.
“Jedan od koraka je ulazak u onkološku dnevnu ambulantu riječkog KBC-a. Šteta što što mnogi od vas ipak nikad u nju neće ući, a dokumentarci se snimaju na druge teme. Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti, govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti. Čitav sam život mislila kako je teško naći dobra čovjeka, sad znam da ih ima, da su blizu nas. Ne, ne, ne i ne. Nisu oni takvi prema meni jer sam ja Neko, ja znam da nisam Neko ali neki tako ne misle. Prema svim pacijentima su isti”, dopisala je književnica.
Bolesnicima na hemoterapiji, nastavlja Rudan, vene su često sakrivene, umorne od uboda i čačkanja.
Bježe od igle.
“Onda im priđe sestra pa lupka po njima, pa im tepa: ‘Razljuti se na mene, ukaži se, idemo, ajde pa te više neću tući’. Vena se predaje, igla ulazi, tečnost kreće. Tečnost koje će mnoge vratiti u život. Svi dobijemo i marendu. Ne znam jesam li ikad s tolikim užitkom pojela sendvič i popila kefir kao na prošloj hemoterapiji. Ljudi se smjenjuju, momci i cure se smiju, bez žurbe i nervoze u nas guraju život. Nakon šest sati ustaješ sa fotelje, još se nije našao donator ko bi nam poklonio nove, odlaziš doma i čekaš”, piše Vedrana.
Prošla je Vedrana, kaže, pakao.
Nije ni prva ni posljednja. I završila je na Onkologiji.
“Infuzije, ogromne količine lijekova, oko tebe teške bolesnice, a medicinske sestre, spremačice, doktorice doslovce padaju s nogu, ritam je ubitačan. Pada ti na pamet koliko se pisalo o Berošu, jednom u nizu hrvatskih kriminalaca, niko o ovim herojima i heroinama da bi riječ rekao. Tamo ne ulaze TV ekipe, nema reportaža, ne govori se koliko je hrana dobra, koliko puta u jedinici vremena se pacijentkinjama promijeni posteljina, kako se baš niko ne žali na platu, status, šefove, posao. Normalan čovjek ne bi to izdržao sat vremena. Neke sestre tamo rade trideset godina. S osmijehom, dotjerane, našminkane, tješe, hrabre. Doktore bi čovjek mogao staviti umjesto melema na ranu”, napominje Rudan, prije nego što je u svom stilu poentirala.
“Na neki mi je perverzan način drago što imam rak. Susret sa svim ovim ljudima vratio mi je vjeru u život. Baš sad kad ga gubim. Za mene i moju dušu bolje ikad nego nikad. Eto, morala sam ovo napisati vama zdravima koji imate hiljadu problema, koji gledate izbore, koji mislite da su vam životi promašeni i da je svijet dolina suza. Možda jeste, dok si zdrav. Kad si nasmrt bolestan, okružen dobrim ljudima, oko tebe blješte žarke boje, srce ti je puno i na neki način shvatiš da si možda i ti dobar kad toliko dobrih o tebi brine. Hvala, dobri ljudi. Promijenili ste me”, zaključila je Rudan.
Izvor: Borba