Poznata književnica Vedrana Rudan već više od godinu i po dana suočava se s teškom i iscrpljujućom bolešću – rijetkim oblikom karcinoma žučnih kanalića.
O svojoj borbi, bolovima i svakodnevici u bolnici često piše u kolumni na portalu rudan.info, a u najnovijem tekstu posebnu pažnju posvetila je medicinskim sestrama koje, kako navodi, predstavljaju rijetke tračke ljudskosti u teškom bolničkom okruženju.
Rudan je opisala kako joj i najjednostavniji pokreti predstavljaju ogroman napor, te da su metastaze zahvatile gotovo sve kosti, zbog čega je bol konstantna i neizdrživa. Ističe da je tokom dugog perioda liječenja više puta zazivala smrt, jer, kako piše, terapije često ne donose olakšanje, a kvalitet života praktično ne postoji.
Prenosimo dio njene kolumne:
“Juče sam po ko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu.
Uz mene se stvorila njegovateljica sa kolicima i odvezla me do kreveta. Kosti su mi osute metastazama, svaka je u meni vrištala na svoj način.
Zazivala sam smrt kao što to inače radim već godinu i po. Uzalud. Svaki doktor s kojim razgovaram ima svoj recept kako maknuti bol. Ubijači boli ili ne djeluju ili slabo djeluju jer bolesnici od karcinoma imaju i mnoge druge bolesti.
Nezamisliv je užas umirati od raka. Liječenje je uglavnom skupo i za neke od nas besmisleno, kvalitet života ne postoji, a odlaganje smrti je najveća kazna.
“Sestre”
U tom paklu postoje i kockice leda, gase plamen koji ti ždere i dušu i tijelo. Ovo nije fraza kojom ja bespomoćna nesrećnica kupujem njihovu milost. Te žene i jedan dečko su bića koja nas drže, možda samo po meni, na besmislenom životu.
Mnogi srećnici koji ovo čitate nemate pojma o čemu govorim. Izgledamo jezivo. U nas ubacuju hemo i ostale otrove, ali lica sestara kojima smo okruženi nisu naše ogledalo.
Smiješe nam se kao da smo lijepi, drže posudu za povraćanje, mijenjaju nam pelene, istresaju naša go*na u školjku dok se nama diže želudac jer ne možemo podnijeti vlastiti smrad.
Izgledam poput kostura prekrivena kožom. Najdraži me preklinju da nešto pojedem, meni se sve gadi.
Prije petnaest mi je minuta u sobu ušla spremačica i tepajući mi kako je “maneštrica” lagana, baš lagana, nagovorila me da je progutam.
Nisam mogla vjerovati da sam to učinila. Noćas nisam spavala, ne znam koliko puta je sestra bila uz mene, skidala jednu bocu, namiještala drugu i pitala me treba li mi što.
Često ih pitam kakve su im smjene, nikako da zapamtim ili one nisu precizne. Stalno su u bolnici. Mnoge se usput i školuju i brinu o porodici.
“Kako, pitam ih.”
“Ne spavamo.”
“Zašto ne pobjegnete? Sestre se traže na sve strane.”
“Samo ovdje možemo dati sve od sebe, samo ovdje možemo pomoći onima kojima zaista treba.”
Iskreno, ne razumijem ih. Ne znam za koje bih pare, da sam zdrava, izdržala na ovom odjeljenju jednu smjenu.
U razvijenom svijetu sestra brine o pet onkoloških bolesnika. Kod nas sestra ne broji svoje pacijente”, stoji između ostalog u njenoj najnovijoj kolumni.
Izvor: CdM
Foto: Pixsell
