Mokrenje u moru tema je koja često izaziva žustre rasprave tokom ljetnih mjeseci. Mnogi ljudi to smatraju, iako donekle tabu temom – nečim što se jednostavno dešava kada priroda pozove tokom dana na plaži.
Ipak, društvene norme imaju tendenciju da vide ovo ponašanje kao nepristojno i nehigijensko, što dovodi do mješavine sramote i društvenog neodobravanja. Uprkos ovim percepcijama, naučna istraživanja sugerišu da zabrinutost zbog mokrenja u moru može biti uglavnom neosnovana.
Ljudski urin se pretežno sastoji od vode – oko 95% – dok se preostalih 5% sastoji od supstanci kao što su natrijum hlorid, urea, kreatinin i različiti minerali. Zanimljivo je da su mnoge od ovih komponenti prirodno prisutne u morskoj vodi, što znači da kada neko urinira u more, supstance se brzo raspršuju i razblažuju.
Biohemičar Stuart Jones objašnjava da urin, kada se jednom unese u ogromno morsko prostranstvo, ne predstavlja značajnu prijetnju morskim ekosistemima. Ogroman volumen mora osigurava da se svaki oslobođeni urin brzo razblaži do bezopasnih nivoa, što ga čini bezopasnim za morski život i ljude.
Nadalje, morske životinje su dobro prilagođene izlučivanju otpada u svom okruženju. Veliki kitovi, na primjer, izlučuju do 970 litara urina dnevno – impresivan dokaz kako je mokrenje prirodan i suštinski proces u morskom životu. Ova stvorenja igraju vitalnu ulogu u održavanju zdravlja morskih ekosistema, a njihov prirodni proces izlučivanja naglašava da sam urin nije inherentno opasan u okruženju mora.
Istraživanja su otkrila da značajan dio posjetitelja plaže – oko 62 posto – priznaje da je barem jednom urinirao u more. Ova statistika ukazuje da je djelo relativno uobičajeno i često se smatra manjim prijestupom, a ne ozbiljnim prekršajem. Ipak, neki regioni su poduzeli korake za sprovođenje strožih propisa. Obalni gradovi kao što su Marbella i San Pedro del Pinatar u Španiji odredili su velike kazne – do 750 eura – za pojedince uhvaćene kako mokre u moru. Ove mjere imaju za cilj pridržavati se društvenih normi, spriječiti zagađenje i osigurati održavanje higijenskih standarda radi sigurnosti i udobnosti svih posjetitelja.
Međutim, stručnjaci savjetuju oprez, posebno u malim, zatvorenim uvalama ili područjima s ograničenom razmjenom vode. U takvim sredinama, urin i drugi otpadni proizvodi se sporije razgrađuju, što potencijalno dovodi do lokaliziranog zagađenja i neugodnih mirisa. Ova područja su osjetljivija na ljudske aktivnosti, a podstiče se odgovorno ponašanje radi očuvanja kvaliteta vode.
S druge strane, mokrenje u bazenima se smatra daleko problematičnijim. Za razliku od otvorenog mora, bazeni su zatvoreni prostori sa kontrolisanim hemikalijama, a urin može ometati dezinfekciona sredstva poput hlora. To može dovesti do stvaranja hloramina – spojeva odgovornih za jak miris hlora i potencijalnu iritaciju oka – čineći mokrenje u bazenu istinski zdravstveni problem. Shodno tome, pravila u bazenu i higijenske prakse striktno se primjenjuju kako bi se spriječila kontaminacija i osiguralo sigurno okruženje za plivanje.
Istraživanje u Kanadi pokazalo je da su kupači tokom tri sedmice u bazen zapremine 416.000 litara ispustili 26,5 litara urina, dok je u većem bazenu od 830.000 litara bilo čak 76 litara urina.
I dok je mokrenje u moru, prema mišljenju nauke, uglavnom bezopasno, u bazenima može biti opasno po zdravlje.
Izvor: Nezavisne
Foto: Shutterstock
