U kolumni za portal CdM, analitičar Ljubomir Filipović poručuje da nema realne mogućnosti da se kapela na Lovćenu ponovo izgradi, osim u “potpuno nevjerovatnom i futurističkom scenariju u kojem bi Crna Gora postala digitalno-teokratski, srpsko-pravoslavni poredak”.
Ako država ostane nezavisna i stabilna u narednim decenijama, iz njenog kolektivnog pamćenja prirodno će nestajati svi oni projekti i ličnosti koje su se protivile njenoj državnosti – što je, tvrdi Filipović, istorijski obrazac, a ne želja.
Kako kaže, kapela na Lovćenu neće se graditi, ali će zato gotovo svaki grad u Crnoj Gori jednog dana sasvim izvjesno imati ulicu nazvanu po Milu Đukanoviću. To, naglašava, nije politička simpatija, već „hladna logika istorije“. Današnja previranja smatra kratkotrajnim odstupanjem, a aktuelne spomenike Amfilohiju, Pavlu Đurišiću i slične pokušaje reinterpretacije prošlosti vidi kao prolazne, anahrone i osuđene na izblijedjelost ukoliko Crna Gora nastavi svoj put kao nezavisna država.
Što duže nezavisnost bude trajala, kaže Filipović, sve će manje biti relevantna i uvjerljiva insistiranja na tome da je Crna Gora „država srpskog karaktera“. Jedina realna varijanta obnove kapele vide se tek u hipotetičkoj budućnosti u kojoj bi autokefalna pravoslavna crkva u Crnoj Gori odlučila da sama podigne originalnu kapelu – ali ne na Jezerskom vrhu, već na Štirovniku.
Istovremeno, gotovo je sigurno, smatra on, da će se vremenom, kada iz javnog fokusa izblijede brojni grijesi i afere DPS-a, početi podizati spomenici Milu Đukanoviću, kao i da će mnoge ulice nositi njegovo ime. Razlog je jednostavan: bio je ključna figura u obnovi nezavisnosti Crne Gore – a to je, u istorijskom bilansu, važnije od svih spornih momenata njegove političke karijere.
Filipović podsjeća da su i raniji vladari imali teške i kontradiktorne nasljeđe, poput kralja Nikole koji je, kako navodi, radio sve ono što se danas kritikuje – i više od toga – ali mu se danas ipak podižu spomenici. Slično je i sa Njegošem, koji je bio izuzetan pjesnik, ali i strogi vladar.
Ove istorijske zakonitosti, tvrdi on, dobro razumiju i sadašnji crkveni i politički akteri poput Joanikija, Metodija, Marka i Andrije, zbog čega i reaguju burno. Svjesni su, kaže, da modernizacija, obrazovanje i tehnološki razvoj neumitno potiskuju mitove koji počivaju na neprovjerljivim narativima, ostavljajući prostor za nove, racionalnije i stabilnije simbole oko kojih se zajednica okuplja.
Na kraju naglašava da ovo nije hvalospjev Đukanoviću, već opis istorijske mehanike: mitovi su jednostavni, istorija je složena, a zajednice biraju mitove koji im obezbjeđuju stabilnost. Mi smo, zaključuje, samo prolazna faza u dugom procesu istorijske selekcije simbola.
Izvor: CdM
